Ukoliko se hitno ne poduzmu određene mjere, situacija bi se mogla pogoršati, a najcrnje su prognoze za sljedećih par desetljeća!!!
O tome govori i ovogodišnji izvještaj Svjetske organizacije za hranu (FAO) koja je izvijestila da će do 2050.g. svijet će morati proizvoditi 70% više hrane kako bi nahranio novih 2,3 milijardi ljudi kojih će tada, prema UN-ovim predviđanjima, biti ukupno 9,2 milijarde!!

Razlozi za sve veću glad u svijetu

Bez obzira što FAO svake godine povodom Svjetskog dana hrane predlaže različite tematske akcije kao što su npr. izazovi klimatskih promjena i bioenergija, mobilizacija različitih sredstava za mikro projekte poticanja proizvodnje hrane, sigurnost hrane u svijetu, poticanje poljoprivredne proizvodnje kroz državne poticaje i slično, «glad» za hranom je sve veća, jer potražnja za hranom raste brže nego ponuda, kao posljedica sveopće povećanje svjetske populacije (najviše mnogoljudne i siromašne zemlje) s jedne strane, a s druge ekonomski napredak novonastalih i bogatijih država i njihovo traženje novih izvora energije na uštrb uzgoju poljoprivrednih kultura za prehranu.

U zadnjih deseta godina ovog stoljeća cjelokupna svjetska proizvodnja žitarica nije zadovoljila potražnju, tako da se stalno crpe svjetske zalihe žita koje su prije dvije godine bile najniže u zadnjih 34 godine!! Trend se nastavlja, tako da je prognoza Svjetske organizacije za hranu o stanju do 2050. godine više nego alarmantna – to je tako blizu!!!

Stručnjaci ovaj zabrinjavajući trend pripisuju raznim uzrocima kao što su:

Globalizacijski procesi – nova tržišta – rastuća svjetska populacija, potražnja za hranom u inače najmnogoljudnijim i najsiromašnijim zemljama svijeta, što povlači nagli rast novih gradova i naselja na uštrb velikih poljoprivrednih površina (napuštanja farmi, isušivanja rižinih polja, uništavanjem plantaža) s jedne strane, a s druge velika potražnja za pitkom vodom i vodom za pokretanje energije u novim tehnološkim procesima. Iz tog razloga poljoprivredna proizvodnja će morati podržavati proizvodnju veće količine hrane s mnogo manje raspoložive vode , a to opet dugoročno zahtijeva razvoj novih usvjeva otpornih za sušu. A za sve to je potrebno opet sve više financijskih ulaganja, koje siromašne zemlje nemaju!
Klimatske promjene (razorne poplave, velike suše, razorni uragani i tajfuni) uragani) na raznim dijelovima svijeta i kao da «traže» i osiromašuju ionako siromašna područja! Npr. 2007. godina bila je godina velikih suša u Australiji i Novom Zelandu, a tuče i suše pogodile su npr. 10% svih poljoprivrednih površina u Austriji;
Zabrinjavajući trend poskupljenje hrane diljem svijeta (kao lančana reakcija na globalnu svjetsku situaciju) bez obzira na stupanj razvoja pojedinih zemalja, donio je val nezadovoljstva i još teže ekonomske situacije stanovništva tih zemalja ali i svih ostalih. Npr. val poskupljenja mlijeka i mliječnih proizvoda te proizvoda od brašna (tjestenine) u cijeloj Europi za 20-25% , cijeli Meksiko se «digao» na noge radi dvostrukih cijena njihovog nacionalnog jela tortilla, Egipat je «zapljusnuo» val porasta troškova za hranu više od 50%, Novi Zeland je velikim povećanjem cijena hrane «platio» sušno razdoblje. Trend se i ovdje nastavlja zbog jačanja novih tržišta i potražnje sve kvalitetnije hrane (npr. potražnja za hranom u Kini, Indiji, Južnoj Americi) što dovodi do povećanog izvoza europskih i ostalih svjetskih proizvođača hrane na uštrb domaćeg stanovništva.
Novi pristup pogonskim (alternativnim) energijama, tj. radi sve manjih i ograničenih količina nafte, i političke «trgovine», traže se i preusmjeravaju ka novim energentima kao što je sada najpoznatija proizvodnja bio-dizela kojemu je osnovni sastojak etanol, a koji se opet dobiva od poljoprivrednih kultura kao što su neke žitarice (najviše kukuruz), uljena repica, šećerna trska itd. Udio biogoriva u ukupnoj količini pogonskih goriva raste međutim iz godine u godinu, a Austrija unutar Europske unije prednjači proizvodnji goriva iz poljoprivrednih kultura!!
Radi potražnje za etanolom države subvencioniraju velike proizvođače tih izvora energije, za usmjeravanje proizvodnje određenih kultura za potrebe bio-energije. Subvencioniranje tih izvora energije motivira proizvođače da svoje proizvode usmjeravaju na to tržište umjesto u proizvodnju hrane. Iz tog razloga velika područja poljoprivrednih kultura radi proizvodnje hrane prenamjenjuju se za kulture izvore bio energije, i na taj način se prirodno smanjuje proizvodnja kultura za potrebe prehrane;
Npr. za 50 litara etanola potrebno je cca 230 kg kukuruza što je ekvivalent godišnje potrebe hrane za jedno dijete npr. u Zambiji ili Meksiku! Prije par godina jedan predstavnim u UN-u (g. Ziegler), govoreći o gladi u svijetu rekao je doslovno da je «bio dizel – zločin protiv čovječnosti»!
Povodom Svjetskog dana hrane FAO želi da se u cijelom svijetu (pogotovo razvijenijim zemljama) kroz razne humanitarne aktivnosti prenose poruke kako je vrijeme da se učini nešto oko problema gladi u svijetu. Cilj kampanje je da se poveća svijest i da se mobiliziraju svjetska financijska sredstva, potakne «moćne» da ulažu u projekte koji će doprinijeti većoj proizvodnji hrane, a najviše u smislu angažiranja stanovništva na njenoj proizvodnji, u smislu «daj ribaru mrežu da lovi ribu»! Donacije koje pristižu tijekom kampanja potiču otvaranje nekoliko stotina malih projekta pokrenutih u razvijenim zemljama koji bi trebali pomoći siromašnim poljoprivrednicima da uzgoje više hrane i da ju uspješno plasiraju na tržište, a time i da stvore dovoljnu dobit za kupovinu dovoljno hrane za prehranu svojih obitelji.

Prije 13-tak godina na Summitu «Satanak o hrani» u Rimu, saastali su se prestavnici iz 194 zemlje (šefovi država i vlada), kako bi bi pronašli rješenje za osiguranje dostatne količine hrane, a istovremeno sačuvati čisti zrak i okoliš. Na tom povijesnom Summitu zaključeno je da je to posljednja prilika čovječanstva za trajna rješenja temeljnog problema suvremenog svijeta – OSIGURATI HRANU ZA SVE.

I danas nakon tog povijesnog Summita, obilježavanje Svjetskog dana hrane ponovno je važno i dramatično aktualno radi izgradnje svijesti svjetske populacije o globalnom problemu nestašice hrane u nerazvijenim zemljama, kao i radi jačanja solidarnosti u borbi protiv gladi, pothranjenosti i siromaštva. Konstanta i činjenica ovih zadnjih 10-tak godina je što je proizvodnja hrane u siromašnim zemljama sve manja i lošija, a taj trend će se nastaviti, a još crnje prognoze su, da će se pogoršati u slijedećim desetljećima.

Zato, svi zajedno također moramo razmisliti koliko trošimo na hranu i u kojim količinama je konzumiramo. Dakako, svi smo mi u ovo vrijeme recesije «stegnuli remen» i svatko od nas zna koliko može smanjiti potrošnju namirnica koje nam nisu od životne važnosti, jer broj gladnih u svijetu ne poznaje statistike niti recesije.

izvor: internet