OPROŠTAJNO PISMO

Dragi Marijane, prijatelju, kolega,

ovo nije „zbogom“. Ovo je samo pozdrav. Dobri ljudi velika srca nikad se ne zaboravljaju.

Iza tvog ponekad ozbiljnog lica skrivala se veoma nježna, empatična i vesela osoba.  Bio si čovjek koji je volio pomagati drugima; čovjek koji je  imao ogromno srce za svoje učenike i nesebično im se volio davati. Posebno si bio osjetljiv na svakog onog učenika koji je bio u nekoj nevolji. S ljubavlju si o njima govorio - kako nama, svojim kolegama i prijateljima - tako i svojoj Dijani.

 I, kada je bilo najteže, pitao si me jedva izgovarajući riječi: „Kako su mi učenici? Uče li? Jesu svi dobro?  Jesu zdravi? Pozdravi ih.“

Nedostajat će nam tvoj smisao za humor i šale iz vedra neba. Onda kada se ni najmanje ne bismo nadali, ti bi rekao nešto čime bi uljepšao određene trenutke.  

Bio si hrabar do samog kraja. Ti si heroj koji se s ovom nezamislivom mukom borio mjesecima; borio si se s onime što gotovo nitko ovdje prisutan ne bi mogao ni zamisliti. U svemu tome bio si zahvalan na svakoj sitnici i pomoći svojih prijatelja i kolega. Skroman u svojoj ogromnoj patnji.

Željela bih s vremenom zaboraviti kako si patio i upamtiti samo vesele trenutke. Željela bih da si sada sretan i u miru. Znam da će se moja želja ostvariti – da ćeš utonuti u potpuni spokoj, u mjesto i vrijeme u kojem te više neće boljeti. Jedino što ne možemo zaustaviti je vrijeme koje je prebrzo iscurilo. Otelo nam je još puno dana za koje smo bili sigurni da ćemo ih zajedno proživjeti.

Molitvom, mislima i sjećanjima pratimo te na tvom putu u vječnost.

Mi, tvoji kolege i učenici iz Osnovne škole Bogumila Tonija.

Počivao u miru Božjem, dragi prijatelju…